Larinks

Grkljan je organ smješten u središnjoj liniji prednjeg dijela vrata, koji služi za disanje, stvaranje glasa, te zaštitu dišnog sustava prilikom gutanja. Građen je od mišića, hrskavica i vezivnog tkiva. Tri su osnovna anatomska dijela grkljana: 1. glasnice (glotis), 2. prostor iznad glasnica (supraglotis), 3. prostor ispod glasnica (subglotis).
Glasnice štiti velika hrskavica koja se može opipati na vratu (‘Adamova jabučica’).

ŽLOĆUDNI TUMORI GRKLJANA

Tumor je masa abnormalno rastućih stanica. Tumor nazivamo zloćudnim kada abnormalno rastuće stanice imaju sposobnost širenja u lokalno tkivo te okolne i udaljene organe. Drugi naziv za zloćudni tumor je karcinom. Zloćudni tumori mogu se podijeliti prema tipu stanica od kojih nastaju. U 95% slučajeva to su pločaste stanice sluznice pa te tumore zovemo karcinomi pločastih stanica (planocelularni karcinomi).
Postoje još i adenokarcinomi koji nastaju od stanica žljezdanog tkiva te verukozni karcinomi (nastaju od slilnih stanica kao i planocelularni karcinomi). Vrlo rani stadij bolesti čine prekancerozne promjene (karcinom in situ) koje imaju svojstva stanica kao gore navedeni tumori ali se ne šire u lokalno tkivo.

EPIDEMIOLOGIJA

Zloćudni tumori grkljana čine 1-2% svih zloćudnih tumora. Od njih obolijeva 4-10 puta više muškaraca nego žena a najčešće se javljaju nakon 50-te godine života. U svijetu, broj novooboljelih od zloćudnog tumora grkljana iznosi između 2-10 na 100.000 stanovnika, a u Hrvatskoj je taj broj u prosjeku 8,9 (17.3 na 100.000 stanovnika za muškarce i 1.2 na 100.000 stanovnika za žene).
Ukupan broj novooboljelih od zloćudnog tumora grkljana u Hrvatskoj u 2005. godini bio je 397 (370 muškaraca i 27 žena).

ETIOLOGIJA (UZROCI) I RIZIČNI FAKTORI

Mnogi faktori mogu utjecati na nastanak zloćudnog tumora grkljana. Svakako najznačajniji rizični faktor je upotreba duhanskih proizvoda, kojom se rizik od oboljenja povećava 5-25 puta.
Također, jedan od značajnih rizičnih faktora je i stalna upotreba alkoholnih proizvoda. Kod osoba koje puše i piju alkohol, rizik od oboljenja povećava se 40 puta. Trajna iritacija grkljana kao posljedica zloupotrebe glasa, želučanog refluksa (žgaravica) ili kontakta s određenim kemikalijama (drvna prašina, azbest) također povećava rizik od oboljenja. Manjak voća i povrća u prehrani također se spominje kao rizični faktor za nastanak zloćudnog tumora grkljana.

SIMPTOMI BOLESTI

Simptomi oboljenja od zloćudnog tumora grkljana ovise o lokalizaciji tumora. Ako se tumor nalazi na glasnicama, najčešći simptom je promuklost. Ako je tumor lokaliziran iznad glasnica, promuklost se javlja u kasnijim stadijima bolesti te obično bolesnici pričaju kao da imaju ‘vrući krumpir u ustima’. Bolesnici se također mogu žaliti na bol, poteškoće pri gutanju, kašalj pa čak i bol u uhu.

DIJAGNOSTIČKI POSTUPAK

Dijagnosticiranju zloćudnog tumora grkljana prethodi razgovor liječnika i bolesnika iz kojeg liječnik dobiva podatke bitne za postavljanje dijagnoze. Nakon toga slijedi pregled bolesnika koji može obuhvaćati pregled grla uz pomoć lopatice (špatula), pregled grkljana preko ogledalca (indirektna laringoskopija), pregled grkljana mini kamerom kroz nos ili usta (fiberlaringoskopija, stroboskopija), ultrazvučni pregled grkljana (UZV), snimanje grkljana rendgenskim zrakama (RTG, CT), snimanje grkljana uz pomoć magnetskih valova (MR-magnetska rezonanca) te naposljetku, direktni pregled grkljana u općoj anesteziji uz pomoć šuplje cijevi (laringoskopija) ili mikroskopa (LMS-laringomikroskopija) prilikom čega se uglavnom uzima dio tkiva tumora (biopsija) kako bi se mikroskopskom analizom dokazao abnormalan rast stanica (PHD- patohistloška dijagnoza). Potom slijedi savjetovanje bolesnika o daljnjem postupku i liječenju.

LIJEČENJE

Dva su osnovna načina liječenja zloćudnih tumora grkljana: operativno liječenje i liječenje zračenjem. Upotreba lijekova koji djeluju na tumor (kemoterapija) je također jedan od načina liječenja ali uglavnom kao potpora operativnom liječenju i zračenju. Prilikom operacije bolesnik je uspavan (OET-opća endotrahealna anestezija), a grkljanu se pristupa kroz usta ili rez na vratu. Obim operativnog liječenja ovisi o smještaju i veličini samog tumora te o proširenosti bolesti odnosno prisutnosti lokalnih i udaljenih presadnica (metastaza).
Operacija može biti poštedna ukoliko se tumor rano otkrije i nije velik. Tumor se tada može odstraniti laserski uz pomoć mikroskopa i široke cijevi koja ide kroz usta (LMS), bilo da se odstranjuje samo tumor, dio glasnice ili glasnica u cijelosti (chordectomia). Moguće su poštedne operacije u kojima se odstranjuje samo dio grkljana (parcijalne horizontalne i vertikalne laringektomije) te operacije u kojima ostaje samo dio grkljana (subtotalne larongektomije).
Naposljetku, ukoliko je tumor velik te se kasno otkrije, potrebno je odstraniti cijeli grkljan, a često i dio ždrijela (totalna laringektomija, totalna laringektomija s parcijalnom faringektomijom). Potrebno je naglasiti kako je kod većine navedenih operacija zbog omogućavanja disanja potrebno učiniti otvor na vratu (dušniku) kroz koji će bolesnik privremeno ili trajno disati nakon operacije (traheotomija). Često je zbog prisutnosti zloćudnih stanica u limfnim čvorovima vrata (metastaze vrata) potrebno odstraniti i limfne čvorove (selektivna ili radikalna disekcija) jedne ili obje strane vrata. Nakon operacije slijedi dogovor s onkolozima o daljnjem liječenju, bilo da se radi o zračenju ili kemoterapiji. Ponekad tumor može biti toliko velik da je operacija nemoguća a jedini način liječenja tada su zračenje i kemoterapija.

REHABILITACIJA

Često se prilikom odstranjena grkljana odstrani i dio jednjaka tako da bolesnici nakon operacije neko vrijeme imaju sondu za hranjenje koja kroz nos ide u želudac (nazogastrična sonda). Nakon operacija kod kojih se odstrani dio grkljana bolesnici govore promuklo te postoji mogućnost zadržavanja promuklog glasa tijekom cijelog života. Obzirom da je grkljan potreban za stvaranje glasa, bolesnici nakon potpunog odstranjenja grkljana ne mogu govoriti.
Nakon otpusta iz bolnice bolesnici se upućuju u rehabilitacijske centre gdje uče govoriti bez grkljana. Uče se govoriti uvlačenjem zraka kroz usta u jednjak (ezofagealni govor), stvaranjem otvora između dušnika i jednjaka (traheoezofagealna fistula) i eventualnim postavljanjem govornih proteza u taj otvor, te naposljetku uz pomoć aparata (pneumatski govorni aparat i elektro grkljan). Učenje novog načina stvaranja glasa je dugotrajan put koji zahtjeva puno strpljenja ali se na kraju isplati jer bolesnik može normalno komunicirati s okolinom.