Dijagnostika

Liječnici koriste različite dijagnostičke postupke i testove u svrhu postavljanja točne dijagnoze i saznanja o mogućoj invaziji tkiva i organa ili pojavi metastaza (staging tumora) što prvenstveno ovisi o pažljivoj i cjelovitoj kliničkoj procjeni kao i o postupcima istraživanja.
Izbor postupaka ovisi o vrsti bolesti i obliku tumora na koji se sumnja, ali isto tako i o cjelokupnom medicinskom stanju bolesnika te anamnestičkim podacima.
Prvi korak pri svakom dijagnostičkom postupanju je detaljan fizikalni pregled i anamneza.

Fizikalni pregled i anamneza obuhvaćaju pregled cijelog tijela, osobito glave i vrata. Svaki pregled bi trebao uključivati pregled usne šupljine i orofaringsa (oralni dio ždrijela- pregled pomoću svijetla i žličice kojom se pritisne jezik), pregled nazofaringsa (nosni dio ždrijela) i laringofaringsa (prijelaz prema grkljanu, donja trećina ždrijela- pregled indirektno pomoću stakalca ili direktno pomoću fiberoskopa), prednjeg dijela nosne šupljine pomoću spekuluma, otoskopski pregled (uho), palpaciju štitnjače, ali i pregled čvorova vrata (najčešće povećanje limfnih čvorova). Anamnestički podaci uključuju informacije o prošlim bolestima, provedenim dijagnostičkim i kurativnim postupcima, sadašnje stanje uključujući trajanje i progresiju simptoma, prisutnost općih nespecifičnih simptoma kao gubitak tjelesne trežine npr., potom izloženost rizičnim faktorima te obiteljska anamneza karcinoma.

Laboratorijski testovi uključuju hematološke (krvne) pretrage kao što su kompletna krvna slika (crvena i bijela krvna zrnca sa diferencijacijom), bijela krvna slika, trombociti, koagulacija, biokemija (npr. natrij, kalij, kalcij), analiza urina. Cilj ovih pretraga je dobivanje općenite slike o stanju organizma, ali isto tako saznanje i praćenje mogućih neželjenih zbivanja kao što su primjerice razvoj infekcije, te poremećaj funkcije pojedinih organa.

Tumorski markeri su molekule proizvodi tumora koji se mogu pronaći u krvi ili ponekad u urinu u povišenim razinama kao mogući znak pojave tumora. Povezani su s određenim oblikom tumora. Alfa feto protein (AFP) se npr. povezuje s hepatocelularnim karcinomom.

Imaging

Imaging ima središnju ulogu u obradi pacijenata kako u dijagnostici, tako i u liječenju.

Rentgenske zrake (X zrake) su dio spektra elektromagnetskog zračenja. Prolazeći kroz tkiva padaju na rentgenski film čijom obradom nastaju slike određene regije tijela. Npr. rentgen sinusa (prikaz paranazalnih šupljina), rentgen srca i pluća (prikaz srca, pluća i kostiju prsnog koša).

CT scan (kompjutorska tomografija): tehnika kod koje se također koriste X-zrake, a koja služi za prikaz određenog dijela tijela. Cijeli proces se bazira na nizu detaljnih slika točno određenih regija tijela koje je moguće ostvariti u vrlo kratkom periodu za prikaz veće regije kao npr. prikaz cijelog prsnog koša za par sekundi dok pacijent zadržava dah (a single breath holding technique). Slike se potom mogu koristi za detaljnije rekonstrukcije na kompjutoru što je za kirurge od osobite važnosti kako bi vidjeli odnos među pojedinim strukturama. Kako bi se detaljnije prikazali određeni organi ili regije često se koriste kontrastna sredstva (mogu se popiti ili dati intravenski) koja obilježavaju tražene regije, organe ili krvne žile i na taj način olakšavaju vizualizaciju.

MRI scan (magnetska rezonanca): tehnika kod koje se koriste radio valovi i magnetsko polje što znači da nema potencijalno opasnog ionizirajućeg zračenja. Cijeli proces je sličan CT- u. Razlika je u tome što nema ionizirajućeg zračenja, a osigurava jako dobar prikaz traženih struktura i organa, osobito mekih česti i krvnih žila. Nedostatak je relativno visoka cijena pretrage u odnosu na ostale tehnike te sporost snimanja.

UZV (ultrazvuk): prikaz unutrašnjih organa uz uporabu visokih frekvencija zvučnih valova. Omogućava dinamičan prikaz organa u realnom vremenu.

Radioizotopi: tvari (intravenska primjena) koje se uključuju u metaboličke i biokemijske procese organizma i na taj način nakupljaju u određenim organima i potom vizualiziraju specijalnim detektorom zvanim gama kamera.

PET scan (pozitronska emisijska tomografija): tehnologija kod koje se koriste radioaktivne molekule glukoze zvane tracers (tragači) i ubrizgavaju u krvne žile u maloj radioaktivnoj dozi. Nakon scana tijela tumorske stanice se prikazuju svijetlije na snimkama budući da brže apsorbiraju glukozu.

Endoskopija: proces u kojem se koristi endoskop (rigidni ili fleksibilni instrument nalik cijevi s optičkim sustavom i svijetlom koji omogućava živi prikaz unutrašnjih organa i prostora kao npr. grkljana, ždrijela, jednjaka, dušnika i bronha). Također može poslužiti i za uzimanje uzoraka tkiva ili limfnih čvorova za biopsiju. Pacijentima endoskopija može biti neugodan proces pa se često provodi uz sedaciju i lokalnu anesteziju, a u određenim slučajevima zahtjeva i opću anesteziju. Osim toga i brojni terapijski zahvati se provode pod kontrolom endoskopa kao npr. vađenje stranog tijela. U pravilu je endoskopija siguran dijagnostički i terapijski postupak.

Biopsija: predstavlja uzimanje uzorka tkiva, cijele lezije ili pak stanica koje potom patolog promatra pod mikroskopom kao histološki preparat. Postoji incizijska (uzimanje dijela sumnljive tvorbe) i ekscizijska biopsija (odstranjenje cijele lezije).

Fine needle aspiration biopsy (FNA): aspiracijska punkcija tankom iglom. Metoda je pogodna za organe i tvorbe blizu površine kože ili pak za dublje smještene organe ako se postupak provodi pod kontrolom neke od imaging tehnika kao npr. ultrazvuka. Pritom se koristi tanka igla kojom se nastoji aspirirati mala količina stanica ili tekućine.

Core needle biopsy: postupak identičan prethodno opisanome, pri čemu se pak koristi deblja igla kako bi se osigurala veća količina tkiva.